Pjesnici, van iz svojih izbi,
otvorite prozore, otvorite vrata!
Predugo ste bili zakopani
u sopstvenim vaporisanim svjetovima.
Siđite, siđite
sa svojih ruskih i telegrafskih,
svojih Bejkon i Čepl bregova,
svojih analoških planina i Monparnasa,
podnožja brda i planina,
iz svojih koliba i palača.
Stabla još uvijek padaju
i šume nas više neće vidjeti.
Nema više vremena za sjedenje u njima
jer danas čovjek spaljuje vlastitu kuću
da bi ispekao svinju.
Nema više pjevanja Hare Krišne
dok Rim gori.
San Francisko gori,
gori Majakovskijeva Moskva
u fosilnom gorivu žića.
Noć i konj nadiru,
proždirući svjetlost, toplotu i snagu,
a oblaci su u pantalonama.
Vremena više nema za umjetnika što bi da se skrije
iznad, iza, sa strane pozornice,
nezainteresovan, dok sjecka nokte
Noć i konj nadiru,
proždirući svjetlost, toplotu i snagu,
a oblaci su u pantalonama.
Vremena više nema za umjetnika što bi da se skrije
iznad, iza, sa strane pozornice,
nezainteresovan, dok sjecka nokte
ništeći se u postojanju.
Vremena više nema za naše male književne igre,
nema više vremena za naše paranoje i hipohondrije,
više nema vremena za strah i gađenje,
sada je vrijeme samo za svjetlost i ljubav.
Vidjesmo kako najbolje umove naše generacije
uništi dosada na pjesničkim večerima.
Poezija ne spada u tajna društva,
a takođe nije niti svetište.
Čarne reči i napjevi više ne pomažu.
Čas mantri je završen,
dolazi vrijeme naricanja,
doba naricanja i radosti
sa nastupajućim krajem industrijske ere
koja bješe loša i po zemlju i po čovjeka.
Da se suočimo sa spoljašnjim svijetom, vrijeme je,
u potpunom stavu jednog lotosa
širom otvorenih očiju,
Sada je vrijeme da otvorite usta
Novogovorom,
sada je vrijeme da razgovarate sa svim osjećajnim bićima,
Svi vi Gradski Pjesnici
što visite u muzejima, uključujući i mene,
Svi vi pjesnici pjesnika što pišete poeziju
o poeziji,
Svi vi pjesnici pjesničkih radionica,
u srcu ruralne Amerike,
Svi vi domorušitelji, Ezre Paundi,
Svi vi daleki, blesavi, sasječeni pjesnici,
Svi vi pjesnici prenaglašenog fizisa,
Svi vi pjesnici-jezičare,
Svi vi pjesnici što stenjete uz grafite po toaletima za plaćanje,
Svi vi svingeri vozova A klase, što se nikada ne njihaste na brezama,
Svi vi majstori testerisanja haikua
u Sibirima Amerike,
Svi vi bezočni nerealisti,
Svi vi sobomkultni superrealisti,
Svi vi vizionari spavaćih soba
i sobni agitpropagatori,
Svi vi pjesnici gručo-marksisti
i Drugovi besposličari
što izležavate se po ceo dan
i govorite o proletarijatu radničke klase,
Svi vi katolički anarhisti poezije,
Svi vi Blek-Mauntinovci poezije,
Svi vi bostonski bramani i boljinski seljaci,
Svi vi iz jazbine poezije-majke,
Svi vi zen-bratijo poezije,
Svi vi samoubilački zaljubljenici u poeziju,
Svi vi kosmati profesori poezije,
Svi vi recenzenti poezije
koji pijete krv pjesnika,
Svi vi, Pjesnička Policijo -
Gdje su Vitmenova divlja djeca,
gdje su uzvišeni glasovi što govore
sa osjećajem za prijatno i plemenito,
gdje velika nova vizija,
veliki pogled na svijet,
uzvišena proročka pjesma
beskrajne zemlje
i svega što u njoj pjeva?
I naše veze ka tome –
Pjesnici, spustite se
na ulicu svijeta još jednom
i otvorite umove i oči
Vremena više nema za naše male književne igre,
nema više vremena za naše paranoje i hipohondrije,
više nema vremena za strah i gađenje,
sada je vrijeme samo za svjetlost i ljubav.
Vidjesmo kako najbolje umove naše generacije
uništi dosada na pjesničkim večerima.
Poezija ne spada u tajna društva,
a takođe nije niti svetište.
Čarne reči i napjevi više ne pomažu.
Čas mantri je završen,
dolazi vrijeme naricanja,
doba naricanja i radosti
sa nastupajućim krajem industrijske ere
koja bješe loša i po zemlju i po čovjeka.
Da se suočimo sa spoljašnjim svijetom, vrijeme je,
u potpunom stavu jednog lotosa
širom otvorenih očiju,
Sada je vrijeme da otvorite usta
Novogovorom,
sada je vrijeme da razgovarate sa svim osjećajnim bićima,
Svi vi Gradski Pjesnici
što visite u muzejima, uključujući i mene,
Svi vi pjesnici pjesnika što pišete poeziju
o poeziji,
Svi vi pjesnici pjesničkih radionica,
u srcu ruralne Amerike,
Svi vi domorušitelji, Ezre Paundi,
Svi vi daleki, blesavi, sasječeni pjesnici,
Svi vi pjesnici prenaglašenog fizisa,
Svi vi pjesnici-jezičare,
Svi vi pjesnici što stenjete uz grafite po toaletima za plaćanje,
Svi vi svingeri vozova A klase, što se nikada ne njihaste na brezama,
Svi vi majstori testerisanja haikua
u Sibirima Amerike,
Svi vi bezočni nerealisti,
Svi vi sobomkultni superrealisti,
Svi vi vizionari spavaćih soba
i sobni agitpropagatori,
Svi vi pjesnici gručo-marksisti
i Drugovi besposličari
što izležavate se po ceo dan
i govorite o proletarijatu radničke klase,
Svi vi katolički anarhisti poezije,
Svi vi Blek-Mauntinovci poezije,
Svi vi bostonski bramani i boljinski seljaci,
Svi vi iz jazbine poezije-majke,
Svi vi zen-bratijo poezije,
Svi vi samoubilački zaljubljenici u poeziju,
Svi vi kosmati profesori poezije,
Svi vi recenzenti poezije
koji pijete krv pjesnika,
Svi vi, Pjesnička Policijo -
Gdje su Vitmenova divlja djeca,
gdje su uzvišeni glasovi što govore
sa osjećajem za prijatno i plemenito,
gdje velika nova vizija,
veliki pogled na svijet,
uzvišena proročka pjesma
beskrajne zemlje
i svega što u njoj pjeva?
I naše veze ka tome –
Pjesnici, spustite se
na ulicu svijeta još jednom
i otvorite umove i oči
sa starim vidljivim zadovoljstvom.
Očistite grlo i otvoreno progovorite,
Poezija je mrtva, živjela poezija,
sa strašnim očima i snagom bufala.
Ne čekajte na Revoluciju
jer će se dogoditi bez vas,
Prestanite sa mrmljanjem i govorite bez ustezanja
novom potpuno otvorenom poezijom,
novom racionalnom javnom površinom
i drugim ličnim
ili drugim rušilačkim nivoima,
viljuškom dopadljivom unutrašnjem uhu
koja udara ispod površine.
Vaše sopstveno Ja još uvijek pjeva
još uvijek izustljivu reč masa.
Poezija je javni prevoznik
za transport ljudi
na uzvišenija mesta
od onih na koja ih drugi točkovi mogu dovesti.
Poezija još uvijek pada sa neba
Očistite grlo i otvoreno progovorite,
Poezija je mrtva, živjela poezija,
sa strašnim očima i snagom bufala.
Ne čekajte na Revoluciju
jer će se dogoditi bez vas,
Prestanite sa mrmljanjem i govorite bez ustezanja
novom potpuno otvorenom poezijom,
novom racionalnom javnom površinom
i drugim ličnim
ili drugim rušilačkim nivoima,
viljuškom dopadljivom unutrašnjem uhu
koja udara ispod površine.
Vaše sopstveno Ja još uvijek pjeva
još uvijek izustljivu reč masa.
Poezija je javni prevoznik
za transport ljudi
na uzvišenija mesta
od onih na koja ih drugi točkovi mogu dovesti.
Poezija još uvijek pada sa neba
u naše još uvijek otvorene ulice.
Još nisu postavili barikade,
Još nisu postavili barikade,
još uvijek su ulice žive licima,
lijepi muškarci i žene njima još uvijek hodaju,
još uvijek su lijepa stvorenja posvuda,
u očima svih tajna svega
što još uvijek zakopana leži tamo,
Vitmenova divlja djeca još uvijek tamo spavaju,
Probudite se i prošetajte po čistom vazduhu.
lijepi muškarci i žene njima još uvijek hodaju,
još uvijek su lijepa stvorenja posvuda,
u očima svih tajna svega
što još uvijek zakopana leži tamo,
Vitmenova divlja djeca još uvijek tamo spavaju,
Probudite se i prošetajte po čistom vazduhu.
Lorens Ferlingeti
Proskribovao i translingvalizovao Radomir D. Mitrić
